Ponekad me plaši što sve možeš otkriti zavirujući u prošlost...
Neki drugi svijet, neka druga osoba - ne poznajem se tada.
Sigurnost koju sam imala prije, nisam cijenila nego slijepo odbacivala ne primjećujući koliko je jedinstvena...Sada je ona usmjerena na druge stvari, a mene opsjedaju osobe s kojima ne želim ništa. Ne mogu s njima ništa.
Zašto nikad ne možemo na vrijeme primijetiti nečiju ljubav, podršku?
Ja te ne želim jednostavno, shvati to. Ne smijem.
Ne želim te.
Odlazi dok se ne ugušiš na lažima i
krivo-usmjerenoj pažnji. Imao si me prije...potpuno...Zašto sada dolaziš?
Samo bih se htjela osjećati sretno, lijepo, opušteno, a ne stalno zabrinuto što će biti iduće...I ne da mi se iznova se uvjeravati da sve tako treba biti kako je, jer čak i kad je dobro, nešto smrdi na drugačije/neprijateljsko.
Želim da shvatiš, iako ovo ne čitaš, da sam ja sretna sada. I ne želim te u svojoj blizini, jer imam ono što mi treba. Od dvojice sam izabrala. Od trojice sam odbacila i...
Jednostavno, ponekad se sve to isprazni, cijelo to mjesto...ostanete sami sjediti, a tješe vas osobe koje su vam prije izgledale tako nedostižno...I hvala ti što si uz mene cijelo vrijeme, iako ne fizički, iako u krivo vrijeme, hvala što si sada ovdje bio. Danas. Hvala na razgovoru o smiješnim stvarima i skretanju pažnje s Njega.
Iako bi bilo prvi put, htjela bih probati taj razgovor i uživo.
Kad se samo prisjetim koliko si mi značio prije, koliko sam te smatrala gotovo savršenim...
A sada mi pišeš tu, pričamo, pomažeš mi svojim shy humorom.
Možda možemo biti stvarno dobri prijatelji...
Da si barem reagirao prije.
Možda...
Možda si me mogao usrećiti. Jer vidim da se ispod maske skriva osoba
koja mi je slična.
Ali sada je to sve zabranjeno i izgubljeno...
|